Zemlja porijekla pepina (solanum pepino, Solanum muricatum) je vjerovatno Peru ili Kolumbija. Od tuda se raširio po cijeloj latinskoj Americi, pa čak i van nje. Danas se najviše uzgaja u Boliviji, Ekvadoru i na Novom Zelandu.
Pepino je u Europu došao vjerojatno 1785. godine. Jedan od njegovih prvih uzgajivača je bio Louis XVI. i englesko Kraljevsko vrtlarsko društvo u Keviju (u Londonu).
Južnoamerički Indijanci ga nazivaju cachuma (izgovara se kačuma). Kod nas je zaživio njegov španjolski naziv pepino, što u prijevodu znači krastavac za salatu. Englesko ime je melon shrub, što u prijevodu znači grm lubenice, i bolje opisuje njegov ukus.
Pepino je grmolika biljka visoka oko 1 m, u zemlji porijekla je to trajno drvo koje se uzgaja čak do visine 2500 m n. v. Kod nas se uzgaja samo kao jednogodišnja biljka. Cvjetovi liče na cvjetove krumpira, ljubičasti su ili bijeli s ljubičastim prugama. Iako su dvospolni, za bolji prinos preporučuje se dodatno oprašivanje (prije svega u staklenicima).
Za vrtlare su najzanimljiviji plodovi. Veliki su oko 15 cm, oblikom podsjećaju na avokado (veću krušku). Aromatični su i slatkasti. Najčešće su žuti, žutosmeđi, ili sa tamnoljubičastim štraftama, često su bez sjemena. Jedu se sirovi, kuhani, prženi…
Sirovi se mogu jesti samostalno ili kao voćna salata (razno voće nasjeckano na komadiće i pokapano sokom od limuna. Od ostalog voća se može upotrijebiti većina naših i egzotičnih vrsta.) Kuhani pepino se najčešće koristi kao prilog jelu. Prženi pepino je dobar kao glavno jelo. Ako se nekome čini da je pepino bezukusan, može ga začiniti uobičajenim začinima (cimetom, badijanom, anisom; sokom od limuna, naranče ili marakuje – dva zadnja spomenuta ploda možete i sami uzgojiti iz sjemena koje nudimo u Katalogu Import). Višak plodova možete staviti u tegle (samostalno ili u kombinaciji sa drugim vrstama – na primjer paradajzom, paprikom ili voćem). Što se zemljišta tiče, pepino je jednako zahtjevan kao bilo koje drugo povrće tropskog porijekla (npr. paprika, paradajz). Zemljište treba prije svega biti lako, zračno, hranjivo i stalno vlažno. Prilikom eksperimentalnog uzgoja se zaključilo da najveći prinos donosi kada je uzgajan u posudama promjera 40 litara (za jednu biljku) i kad je zemljište pokriveno crnom folijom (oko 40–45 plodova godišnje).
U principu se uzgaja isto kao npr. paradajz. Za vrijeme vegetacije gnojite ga jednom tjedno. Kao najbolje se pokazalo gnojivo Harmavit (prodaje se u svakoj poljoprivrednoj trgovini). Ovim gnojem možete gnojiti direktno u zemlju ili na list.
Razmnožava se reznicama koje su duge oko 15 cm. Sijecite ih u veljači – ožujku. Za brže puštanje korijena možete upotrijebiti hormon. Reznice zabodite u pijesak u stakleniku ili u stanu. Korijenje će pustiti tijekom mjeseca. Mlade biljke počinju s cvatnjom tri mjeseca poslije puštanja korijenja.
Pepino se može razmnožavati i sjemenom. Ovaj način je međutim manje isplativ jer biljke formiraju samo sitno sjeme. Osim toga mladice iz sjemena često rađaju plodove niže kvalitete.
Pepino napadaju iste bolesti i štetočine kao i druge vrste iz iste porodice (paradajz, paprike). Najčešće je to krumpirova plijesan Phytophthora infestans. Protiv nje možete upotrijebiti Kuprikol 50 (u koncentraciji 0,6 %, dakle 60 g na 10 l vode; zaštitni rok tijekom kojeg se plodovi ne smiju konzumirati je 7 dana) ili Dithane M 45 (u koncentraciji 0,2%, dakle 20 g na 10 l vode; zaštitni rok tijekom kojeg se plodovi ne smiju konzumirati je 21 dan). Međutim, korištenje kemijske zaštite većinom nije potrebno.
Pepino preko zime mora prezimljavati na toplom (u stakleniku, u stanu i sl.). Temperatura ne bi smjela biti ispod 5 °C. Na proljeće od matičnih biljki uzmite reznice i ostavite ih da puste korijenje, a stare biljke uništite jer njihovo dalje uzgajanje ne bi bilo isplativo.
Ja sam je dobio od našeg prijatelja dade xxl...
Juče u 14:23 od 
Naslov: Pepino 
