Američki koprivić (Celtis occidentalis L.), u
Somboru poznatiji kao bođoš (mađ. bogyo – bobica), drvo je poreklom iz
Severne Amerike. Najčešće se pojavljuje kao primešana vrsta u lišćarskim
šumama
u rečnim dolinama, naročito reke Misisipi i njenih pritoka. Bođoš je drvo koje
može da naraste u visinu do 35 m, najčešće ne
više od 20 m. Voli bogata i sveža zemljišta, iako uspeva i na slanim, i
oceđenim, peskovitim zemljištima. Otporan je na niske temperature i sušu. Takođe,
dobro podnosi gradska zagađenja. Cvetovi su jednodomi, zelenkasti, sitni, promaljaju se u
rano proleće, istovremeno s listanjem. Plod je okrugla, plavičastocrvena ili
tamnocrvena koštunica. Zri u mesecu septembru i oktobru. Bobica je jestiva, a za
ishranu ga najviše koriste ptice. Pionirska je vrsta, pogodna za zaustavljanje
erozionih procesa. U Americi je često upotrebljavan u poljozaštitnim pojasevima
dok je kod nas najčešće u parkovima i drvoredima u Vojvodini. Ime rodu, Celtis,
dao je čuveni švedski botaničar Karl Line (Linnaeus
Carolus, 1707-1778) prema grčkoj reci koju je Plinije koristio za opisivanje
nekih vrsta. Zrela bobica bođoša upotrebljava se tucana kao začin ili se, pak,
prave hranljivi kolači od mlevenog ploda zamešanog a kukuruznim brašnom i
masnoćom. Urođenici iz Dakote (indijanci) bođoš zovu Yamnumnugapi, to znači
zdrobiti, pošto ptice drobe bobicu u ishrani. Takođe, poznata je upotreba u
narodnoj medicini američkih urođenika (indijanaca) u lečenju prehlade, upale
grla i regulisanja menstrualnog perioda. U Somboru, ako kažete koprivić, niko
neće znati o čemu govorite. Ako katzete bođoš, e, to je već nešto drugo. Neki mu
se dive, neki klinci pune pljuce njime, neke sove žive na njemu, a neki bi baš
da poseku "onaj veliki, ispred kuće". U svakom slučaju, sugrađani
smo. Ta živimo u istom gradu, već više od sto godina.
tekst preuyet sa biblioso.org.yu